Ljudi, ne bojte se, svi ste vi unuci izbjeglica
Istaknuto

04 Novembar 2015

 Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Malo je moglo biti iznenađenih kada je početkom listopada nagradu Nike – najveću nagradu koja se dodjeljuje poljskim piscima – po drugi put dobila Olga Tokarczuk. Jedno od najvećih imena suvremene europske proze, pripovjedačica oko čijih knjiga u Poljskoj postoji ono iznimno rijetko suglasje kritike i publike te inozemne recepcije, Tokarczuk je danas amblematska figura poljske kulture. Nakon dodjele nagrade održala je govor u kojemu je pozvala Poljake da se suoče s istinom o sebi, umjesto da stalno izmaštavaju lažnu povijest u kojoj su oni isključive žrtve. Poljska povijest, rekla je, nije nikakva historija tolerancije. Tokom dvadesetog stoljeća bili su “čuvari robova i ubojice Židova”.

Nije o tome govorila iz čista mira, niti je poziv vlastitome narodu na samosuočenje bio izolirani čin političkog angažmana, roman za koji je nagrađena, “Knjige Jakubove”, savršena je prolegomena upravo takvomu nastupu. Da nije govorila upravo ono što je govorila, Olga Tokarczuk iznevjerila bi vlastitu knjigu.

“Knjige Jakubove” objavljene su tačno prije godinu dana, u neobično lijepom, raskošnom izdanju, na osamstotinjak stranica koje su numerirane tako da teku od posljednje prema prvoj. U međuvremenu roman je postao nacionalni bestseler, o kojemu se govori i piše, a čiji se prijevodi na Zapadu tek očekuju. (Istina je da Olga Tokarczuk nije sebe programirala za međunarodni uspjeh, niti je to ono što je zanima. Inače ne bi pisala roman od osamsto stranica...) Knjiga govori o Jakubu Franku (1726—1791) – Jakubu Josefu von Franku Dobruckom ili Ja’akovu Josefu ben Judi Lejbu Franku – kabalistu, mistiku i vjerskom reformatoru, koji je osnovao sektu frankovaca. Frankov otac bio je sljedbenik Sabbatai Zvija, samoproglašenog mesije i odmetnika od vjere, pa se pod njegovim utjecajem Jakub zaputio na istok, u Tursku, gdje je studirao kabalu, i gdje se u Nikopolju na Dunavu oženio kćerkom jednoga sabatajističkog rabina. Potom je išao u Solun, pa u Skopje, na grob Natana Gaze, sabatajističkog proroka. Njegov život širom europskoga orijenta, između Soluna, Carigrada i Smirne, sam po sebi bio je jedna velika duhovna, intelektualna i moralna avantura. Osim što je bio čovjek s izraženom misijom, Jakub je, naravno, bio i snalažljiv trgovac: trgovao je tekstilom, svilom i dragim kamenjem, i čini se da je bio dobro integriran u društvo Otomanskog imperija.

Rođen na granici svjetova, Jakub Frank se cijeloga života kretao po stvarnoj i metaforičnoj granici. Njegovo je učenje, na užas židovske, a kasnije i muslimanske, te katoličke vjerske elite, bilo izrazito sinkretističko. Prvi su ga ekskomunicirali, a s drugima i trećima pokušao se dogovoriti, pa je, skupa sa svojim sljedbenicima najprije primio islam, a onda se pokrstio. Ali ni u obraćenjima Jakuba Franka i njegovih frankovaca opet sve nije bilo jednoznačno ni jednostavno. Pitanje je, naime, koliko je Jakub Frank bio obraćenik, a koliko misionar, koji druge poziva na obraćenje u svoju vjeru. Bio je zatočenik, prognanik i mučenik, ali je u svemu tome bilo neke čudne vedrine i odvažnosti. Većina njegovih sljedbenika je nakon mesijine smrti završila u katolištvu, ali je uspomena ostala.

Ne treba biti veliki maštar, možda samo dobar čitatelj ili nesnađeni osamljenik, da bi čovjek shvatio što je Olgu Tokarczuk privuklo priči o Jakubu Franku. Postoje neodživljeni životi, najviše je nedovršenih života, a najrjeđi su, piscu i čitatelju svakako i najfascinantniji, oni životi koji svojom zaokruženom cjelovitošću obuhvate ne samo jedan životni vijek i sudbinu, nego i društveno-političku epohu. Život Jakuba Franka bio je takav kao da ga je taj čovjek pisao, a ne živio.

Kao i svaki istinski pisac, Olga Tokarczuk odživi epohu o kojoj piše. Njezin politički i ideološki stav određen je vrstom njezina dara, određen je njezinom imaginacijom. Prosto je nemoguće da ona u tom šarenilu Velikog vojvodstva Litve, u mitskoj Galiciji, u Poljskoj iz njezinoga veličanstvenog povijesnog trenutka, kada su se poljski identiteti izlučivali iz općega vjersko-nacionalnog i jezičnog šarenila, a ne iz činjenica statističke većine, ne vidi neku višu kvalitetu, nešto što je, iz današnje perspektive, vrijedno pokajanja. Za pisca, ako je pisac, ono šarenilo vjera i jezika, ona nedovršenost i otvorenost svakog vjerovanja, sami su po sebi neusporediva i neporeciva dragocjenost. Uništenje takvog svijeta je zločin, a ne povijesni napredak.

Nakon što se raščulo za njezin govor poslije dodjele nagrade, uslijedio je odgovor. Na internetskim forumima i u anonimnim komentarima ispod članaka na tabloidnim web portalima Olgi Tokarczuk prijeti se smrću, objavljuju se potjernice u kojima anonimni donator nudi 1000 zlota (oko 1800 kuna) svakome tko toj ženi pljune u lice, drugi objavljuje adresu Olge Tokarczuk, i poziva domoljube da je “posjete”. Nazivaju je “prljavom Židovkom” i “ukrajinskom kurvom” (prezime Tokarczuk čistome poljskom uhu zazvučat će nekako ukrajinski), govori joj se neka ide u Izrael, neka ide u Ukrajinu, neka ide kamo hoće, samo neka ide iz Poljske. Pojedini “eksperti” osvrću se i na žiri nagrade Nike, pa tako među članovima otkrivaju Olginog rođaka, ili govore kako nije ni čudo da je knjiga takve književnice nagrađena kada u žiriju sjedi osoba prezimena Gross (Gross je, naravno, markantno židovsko prezime). Do grla ispunjeni mrakobjesjem hejteri raspravljaju o prirodi zavjere koja iza svega stoji, pa jedna gospođa piše kako je do 1939. Židova u Poljskoj bilo samo 2 posto, ali su držali 60 visokih položaja. Forumaški kor odgovara joj kako drukčije nije ni danas. U Gazeti Wyborczoj, dnevnim novinama koje su pokrovitelj nagrade Nike, a čiji je osnivač Adam Michnik, esejist i politički aktivist, jedan od veterana pokreta Solidarność, nalaze sljedećeg aktera zavjere protiv svega što je poljsko i katoličko...

U prvi mah Olga Tokarczuk ostala je zaprepaštena valom mržnje kojim je zapljusnuta, da bi zatim reagirala intervjuom, koji je, pod znakovitim naslovom “Ljudi, ne bojte se”, s njom za Gazetu Wyborczu načinila Dorota Wodecka. U pozadini reakcije na svoj govor ona vidi masovnu histeriju straha od sirijskih izbjeglica, odnos dijela Katoličke crkve prema islamu i muslimanima i predizbornu atmosferu u Poljskoj, ispunjenu nervozom, isključivošću i odbijanjem dijaloga. Mržnja prema sirijskim muslimanima logično se i posve prirodno sljubljuje s onom starom zatomljenom mržnjom prema Židovima. U Europi nema te mržnje prema muslimanima koja već u sljedećem trenutku neće prerasti u mržnju prema Židovima (ili židovima), kao što će i napadi na izbjegličke centre voditi napadima na sinagoge (naravno, tamo gdje sinagoga ima, gdje nisu pretvorene u parkirališta).

“Paradoksalno je”, govori Olga Tokarczuk, “da su nacionalisti svoj san o etnički homogenoj Poljskoj savršeno uskladili s komunistima”. Poljska iz komunističkih vremena, kao hermetički zatvorena, u se zagledana, porobljena i od ostatka svijeta odsječena zemlja ono je o čemu, po njenom mišljenju, zapravo sanjaju današnji nacionalisti i ksenofobi. “Nacija je psihološka kategorija, zajednica mentaliteta, stoljećima formiranih strahova, opsesija, nada i očekivanja”, užasi nastupaju kada se takva zajednica zatvori i uputi na samu sebe. Na vijećnici u Wroclawu bi, govori Olga Tokarczuk, trebao bi stajati transparent: “Vroclavljani, svi ste vi sinovi i unuci izbjeglica!” Poljskoj je, kaže, nužna duboka aksiolitička terapija, koju je u određenom smislu slutio i Ivan Pavao II, kada je Poljacima govorio: “Ljudi, ne bojte se!”

Vijest o hajci anonimnih hejtera brzo se raširila Europom. Poljsko državno odvjetništvo najavilo je reakciju, s izloženom književnicom solidarizirali su se članovi poljskoga književnog udruženja, i nije bilo previše disonantnih reakcija – osim predvidljivih kvaziliberalnih nacionalista, koji tvrde da je Olga Tokarczuk “pretjerala”, jer je “generalizirala” stvari – tako da je sve ostalo, za hrvatske prilike, na vrlo visokoj razini, osim što su i Poljaci na trenutak postali svjesni potencijala anonimnih internetskih komentatora, pa su i onjušili septičku jamu kojom njihova južnoslavenska braća već odavno zaudaraju.

Slučaj je, međutim, zbog nečega drugog zanimljiv. On potvrđuje da su pisci u ozbiljnim društvima i danas glasnici društvene savjesti. Ali isto tako i da nacija – čak i velika i kulturna kakva je poljska – prirodno teži da se oslobodi diktata savjesti i morala. Olga Tokarczuk se našla u prigodi da se na vlastitoj koži uči tome u što se pretvara nacija kada ju se, u ime savjesti i istine, poziva na suočenje s vlastitom poviješću. Pretvara se u rulju. Ali bez upravo takvih poziva nacija ionako i nije ništa više od rulje. Pred njome Olga Tokarczuk danas stoji kao što je stajao Jakub Frank.

Top