MEDIHA SELIMOVIĆ: RAGIBOVA ODISEJA
Istaknuto

27 Juli 2016

Moj rođak Ragib je jedva završio osnovnu školu. Bio je izuzetno loš učenik.


Glup nije bio. Naprotiv. Bio je oštrouman i duhovit, ali nije vidio nikakvu svrhu u učenju. Tjerali ga, motivisali, davali mu primjere iz okruženja slikovito objašnjavajući kako su prošli oni što su učili, a kako oni koji nisu, na što bi Ragib mrtav-hladan rekao: Svoj vi pos'o!

 

Na zanat je krenuo jer je morao i batalio brzo.

- Neću vam ja bubati da bi radio u livnici, to mogu, vala, i bez ta tri razreda crkavice! I ne molio ja onog kretena za njegovu dvojku.

Ono što je njega interesovalo moralo je imati točkove. Znači, automobili, kamioni i avioni.

Doduše i dobra hapa ga je interesovala. Bio je grdosija od čovjeka. Jako visok i jako težak. Vagao je 120-130 kilograma.

Nisu iz njega sipale nikakve filozofske floskule, ali zato jeste po sto viceva odjednom. Hrana mu je bila glavna ishrana, a jagnjetina sa ražnja glavni obrok i desert.

- Daj jednu kilu za ljudinu!

Ragib je postao šofer, tačnije šoferčina. Vozio je neki veliki kamion pun svega i svačega zavisno od toga koja ga fabrika „natovari“ putujući diljem bivše Jugoslavije. U toku jedne sedmice znao je stići u Kičevo i Kavadarce u Makedoniji i u Kranj u Sloveniji.

Jako je dobro imitirao sve narode i narodnosti, skidao ih do u slovo i psovku, pričajući razne anegdote sa svojih putovanja.

Njegove najveće muke su bile kad bi mu volan od kamiona koji vozi počeo strugati po stomaku. To je bio znak da mora na dijetu, jer ako nastavi jesti istim tempom, neće moći vrtiti kolo u rukama i raditi ono što voli i što zna.

Zarađivao je izuzetno dobro. Bio je to momak pun k'o brod. Galantan u svemu, pa i u krvavo zarađenom dinaru. Nije on, vjerovatno, tako mlad, poletan i ogroman tada bio svjestan težine svog posla. Njemu je to što radi bilo zabavno.

Pričali su u Ljubinju kako su se jednu noć, sredinom tih 70-tih godina, Ljubinjci zapili u kafani. Ragib je bio, naravno, glavni i u iću i u piću. U ćošku te iste birtije ugledao je svog profesora kako sjedi i ispija kafu uz decilitar loze.

Gledao ga Ragib prilično naliven, onda mu prišao i rekao:

- Profesore, šta ćeš jesti i piti? Želim da te počastim! Sve što ti srce išće, uzmi, molim te k'o Boga!

- Hvala, Ragibe! – uzvrati mu profa - Ne znam zašto me častiš! – dodade.

- Ma, konobar! Hodi ovamo i daj čovjeku šta pije i jede! Ja samo želim da ti se zahvalim od sveg srca što mi ne dade onu dvojku onomad. Da jesi, ja bih sad u livnici rilj'o za 350 dinara. Ovako, mogu kupiti i kafanu i profu u njoj. Jebla te tvoja dvojka! Hvala ti što mi je nisi dao i đe čuo i đe ne čuo!

Jednom je, vozeći svoj kamion za Kikindu, natovaren gajbama i gajbama paprika, ugledao čovjeka na cesti kako bespomoćno stoji pored automobila koji je zatrokirao i ne mrda.

Zaustavio je svoju ogromnu makinu, prišao gospodinu u odijelu, sa naočalama i upitao:

- Đe zapelo, ljudino? More li se pomoć'?

- Ma, ne znam tačno! – odgovorio je gospodin. Slabo se razumijem. Gledao sam, ali nemam pojma o čemu se radi.

- Skloni se! Ne mogu akumulator, svjećice, pakne, ulje i to odijelce zajedno, ljudino moja. Vidi ti tih ručica. Nije to za volana, to je za klavira.

Čovjek se nasmijao, a Ragib je zarovio u otvorenu haubu, pročeprkao, začas povezao o čemu se radi i djelovao. Okrenuo ključem, pritisnuo kvačilo i auto krenulo... sve k'o pišća.

Gospodin u odijelu, sa ogromnim naočalama se neprekidno zahvaljivao, sretan i presretan.

U momentu kad su pružili ruku jedan drugom da se rastanu i da svako sjedne za svoj volan, Ragib se trznuo i povikao:

- Jesi li ti Leo Martin, jeb'o te svak'!

- Jesam! - reče čovjek u odijelu, sa naočalama i ručicama koje kao da su sad sa klavira sjahale.

- E, čekaj Martine Leo... šta god ti ime ili prezime bilo da ti stavim jednu gajbu paprika pa povezi materi.

- Ma, ne treba! Hvala! Pa Vi ste meni spasili dan i nastup jedan bitan. I nemate pojma koliko ste mi pomogli.

- Ma, nisam čovječe! Pa ja to stalno radim po ovim cestama. Ali, paprike ne trpam svakome. To samo onima što onako dobro arlauču onu Odiseju.

I stavio mu gajbu paprika u auto!

Pričao nam je ovu priču uz konstataciju da je Leo Martin baš gospodin čo'jek. Rijetko fin gospodin na cesti koji nema pojma o autima.

Svaki put kad pustim da mi arlauče Odiseja, ja se sjetim Ragiba koji je u ovom ratu, sa porodicom morao izbjeći iz Ljubinja. Bijeg ga je odveo u zemlju Dansku. Nije dugo bio bio izbjeglica. Njegovo srce to sve nije izdržalo. Puklo je nakon par mjeseci.

Ostala je samo poneka njegova priča, paprike i Odiseja.

Top