Nađa Diklić: Kratko uputstvo: kako da naučite svoje dijete da mrzi druge?

07 Juli 2015

Ne znam da li neki tekstovi ikada treba da budu napisani. Dok počinjem da pišem ovaj, također imam dvojbe...

Ali, licemjerno je da zatvaramo oči pred nekim stvarima, događajima, zbog egoistične potrebe da sebe napravimo boljima nego što jesmo. Nadljudima, nadnovinarima, nadroditeljima...

Niko od nas ne treba da prisvaja taj prefiks "nad", jer nikada ne znamo šta nosi dan, a šta noć.

A to "nad", se u treptaju oka pretvori u očaj, bespomoćnost i ostajemo ono što uistinu i jesmo: samo ljudi sa svojim vrlinama i manama, koji, ako imamo trun morala i ljudskosti u sebi, nastojimo da predeveramo dan sa što manje štete nanesene drugima oko nas.

Kažu da je najteže dati objektivan sud o sopstvenom djetetu. A ja, namjeravam da pišem upravo o tome.

Sedam godina provela sam sa svojim sinom. Trudeći se da mu podarim najvrednije: lijepo djetinjstvo, ljubav, sitnice koje će ga podsjećati da je imao "cool" mamu i tatu.

Uistinu vjerujem da će se i sa 40. godina sjećati kokica u tri ujutro, palačinki sa Eurokremom i Plazmom u pet ujutro i ljubavi koja mu je davana svaki dan u neizmjernim količinama.

Na kraju krajeva, to su sjećanja koja svi volimo da nosimo iz svoje kuće. Vrijedne stvari, uistinu nisu "stvari". To su sitnice koje smo u stanju da pružimo, ne očekujući ništa zauzvrat.

A trudeći se da od djeteta napravim sretno malo biće dobila sam sa sedam godina ispravno formiranog malog "čovjeka".

Moj sin ne govori NE mami, porodici i starijima. Moj sin razumije kad mu mama kaže "sad nemamo para za to, kupićemo kad bude bila plata"... I po principu nikad izrečenog dogovora, on dobije šta poželi, kad to mogućnosti dozvoljavaju. Ide na spavanje kada ga odvedem u njegovu sobu, poljubim...

Lijepo je vaspitan, čak nije popustio ni pred mojim "učenjem" psovki. Psovao je savršeno do treće, pa prestao. Još ne znam razlog.

Šta djetetu uistinu treba, osim osjećaja da je zaštićen? Ne mnogo toga.

A, šta kad to odjednom izgubi?

Upravo ja sam ga dovela do toga da se osjeti nezaštićenim i izgubljenim.

Jedini "grijeh" mog djeteta je što je "polutan". Moj "grijeh" je što sam mislila naivno da to nije mana. Prednost.

Kada sam poslije poroda otišla u matični ured da ga "registrujem", pitanja koja sam čula i na koja sam trebala odgovoriti bila su mi urnebesno smiješna.

- Šta Vam je dijete po nacionalnosti?- pita me krajnje ozbiljno gospođa u banjalučkoj Gradskoj upravi, a vidi da mu je prezime oca hrvatsko, da ne može biti "hrvatskije".

Kontrapitanje, dok doslovno plačem od smijeha: Jeste Vi ozbiljni i mogu li vidjeti taj formular?

Gledam, ne vjerujem- pišite VELIKO NIŠTA.

Pa, dijete Vam mora biti NEŠTO.

- Jeste nešto. Dijete je od deset dana, reći ću mu ja da naiđe za 18. godina i da Vam kaže šta je. Za sada ima ruke, noge i glavu i gladan je, plače po čemu zaključujem da je čovjek.

Drugo pitanje:

Šta Vam je dijete po religijskom opredjeljenju?

- Isto ništa. Može biti u "Jehovinim svjedocima" za 18 godina, pa nek' opet svrati da Vam kaže šta je.

- Gospođo, ja se stvarno moram konsultovati sa šefom, mislim da to ne može ovako...

- Gospođo, da Vas povedem kući pa ga pitajte? Vjerujem da je, ako Vi tako tvrdite, sa deset dana apsolutno svjestan nacionalne i religijske pripadnosti.

Ode žena... U šoku. Vraća se dok se moj muž šali na najstrašniji mogući način:

"Stigli šaneri, prodaju D&G sunčanice, ako mi kupiš jedne za 70 maraka, priznat ću dijete".

Gospođa, očigledno svjesna svoje religijske i nacionalne pripadnosti, vidim buni se, ali šef joj je rekao da mi dijete ipak može biti jedno "veliko ništa", pa je morala da ostavi upražnjene rubrike: vjera i nacija.

Vidim da sam joj dovoljno pokvarila dan, kontam neću više, svega mi, dok ne poče pored imena djeteta pisati samo prezime mog muža.

- Polako, draga gospođo, kud žurite? Sad lijepo uzmite korektor pa precrtajte to ili novi list. Neće imati samo jedno prezime...

Opet šok.

- Djeca se vode na ocu..., pojašnjava već vidno iznervirana "šalteruša".

Kontraargument: imate li djece? Ako imate, znate da ih Vaš cijenjeni suprug nije napravio sam. Već sa Vama, valjda. Pišite i moje i očevo prezime, pola, pola je. Niti sam ga donijela od tate i mame, niti ga je otac našao na ulici.

- Nisam ja sigurna da to tako može...

- Provjerila sam ja zakon i može, ako otac pristane. Lijepo upišite oba prezimena pa da ja idem kući, a da i Vi predahnete...

I dok moj suprug bira sebi naočale, dere se: dodajte i njeno prezime slobodno, ostat ću bez sunčanica...

Izašla u Gospodsku, nakon što sam šanerima dala pare da mi muž "prizna dijete", prepričavam njemu razgovor, stojimo na ulici i vrištimo od smijeha.

Nisam ni pomislila da će se taj smijeh sedam godina kasnije pretvoriti u nešto sasvim drugo.

Danas imam zakazan razgovor sa dječijim psihologom.

Naredna dva mjeseca ići ću sa svojim sinom kod psihologa, umjesto da planiram odmor... Da ga vodim na bazen. Da ga učim engleski, jer želi...

U Banja Luci se djeca upisuju u prvi razred po mjestu stanovanja. Ne, nisam razmišljala ko će ići sa mojom djecom u razred. Kontala sam - druga djeca.

Ni pomislila nisam da u istu školu, koja je meni objektivno i najdalje od stana, idu djeca čiji su se roditelji doselili u nekada bošnjačke, danas ekskluzivno srpske kuće. Za mene su to bila nečija djeca. Ništa više.

Da, pričalo mi je moje dijete da ga učiteljica po dva sata drži izolovanog u "ćošku". Nisam reagovala, jer je nas učitelj u četvorogodišnjoj tjerao da sami sebi "izaberemo štap" kojim će nas tući po dlanovima kad zabelajimo na času ili nam zadaća nije tačna.

Nisam reagovala ni kad mi je pred spavanje plakao u krilu, moleći me da ne ide "više u školu", ali mi nije znao objasniti što.

Nisam reagovala ni kad su mu druga djeca jedno dvadesetak puta pokrali pernicu. Dječja posla, kontam, odem i kupim novu.

Nisam reagovala ni kad je učiteljica po cijeloj "mahali" komentarisala visinu mojih štikli. Bilo mi je papanski i ispod nivoa raspravljati o tome.

A kad mi je sin upitao oca "Tata, šta je ustaša?", bilo je prekasno da reagujem.

Učiteljica, vjerovatno nacionalno i religijski svjesna, također nije reagovala. Dapače, izolujući jedno dijete, samo je dala plodno tlo da "malog ustašu" i dalje maltretiraju.

Kada je na kraju školske godine rekao tati da mu druga djeca govore da je "smrdljivi ustaša", moje dijete je već bilo "povučeno u sebe", asocijalno i družilo se samo sa tatom i mamom.

Evo, prošlo je mjesec dana da je škola gotova, još uvijek pokušavam da proniknem u umove ljudi koji djecu pred spavanje uče da mrze. Uče o ustašluku... Ne ide mi. Nisam tako vaspitana. Još nisam sinu pojasnila šta je "Ustaša", nisu mu godine za to.

Jesu li ti roditelji svjesni da ne odgajaju djecu, već buduće monstrume? Velike, za sada su mali monstrumi.

Za razliku od njih, svoje dijete neću učiti da mrzi. Učit ću ga da oprašta. Jer oprostiti neprijatelju, znači poraziti ga. Moralno. Učit ću ga da i dalje bude čovjek... Vaspitan. Kulturan.

Da, iako stoji sam na putu, da to ne znači da je put pogrešan.

I učit ću ga o ljubavi. Da je prima i da je daje. Čak i onima koji je ne zaslužuju. Jer, ljubav i dobrota će mu se Božijim zakonima i vratiti. Ne danas, ne sutra, možda ni za pet godina... Ali, jednom da.

I da ne ćuti na nepravdu kad je vidi. Da kaže roditeljima. Prijateljima.

Meni je moj otac rekao: dok si novinarka, piši o nepravdi. Kad prestaneš pisati o njoj, staćeš na stranu onih koji je čine. I nemoj mi kukati kad dobiješ po prstima, mogla si pratiti modu... Tvoj izbor, sad se nosi sa njim.

Mogao je on uzvratiti na uvrede. Ako ništa, za glavu je viši i jači. Drago mi je što nije, jer je slušao ono što sam ga naučila: da nikad nisi digao ruku na žensko i slabije od sebe...

Ponosna sam jer nije.

Sad bi moja majka rekla: ne talasaj, što ti uvijek moraš biti prva?

Moram. Tako ste me vaspitali. Moram i prva reći da živim u dijelu BiH, gdje se i djeca uče da mrze... Žalosno, ali tako je.

Jer ćutati znači samo: praviti se da ne vidiš.


Ćutali su Srbi u Prijedoru o Tomašici. Dvadeset i tri godine. Puštali djecu da se kupaju u tomašičkim jezerima, u vodi u kojoj se raspadalo hiljadu mrtvim muslimana. Ćutali su, živjeli, kuhali, gledali TV dvadesetak metara ispod najveće masovne grobnice u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ćutali su i dok su majke tražile svoju mrtvu djecu, ne znajući da ih mogu mrtve i zakopane vidjeti iz Prijedora.

A onda, kada je grobnica otkrivena, a onih hiljadu pobijenih ljudi bez glasa vrisnulo do neba, počela su masovna samoubistva Srba u Prijedoru.

Ćutnju su platili i to dobrovoljno svojim životom.

Kad tad progovori čovjek iz nas.

A moje dijete će provesti dva mjeseca na psihoterapiji da ga dekontaminiram od tuđeg papanluka, mržnje, moralne bijede... I da, sad će promijeniti školu pa ići sa "polutanima", Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, te se nadam da će u osnovnoj naučiti najvrijednije: da je bogatstvo i u različitosti.

P. S. Bez želje da "uljepšavam" drugi entitet, samo pišem o svom iskustvu, Banja Luci i "svom toru"- Republici Srpskoj.

Top