Stjepo Martinović: Ljetna lektira

19 Juli 2015

Stjepo Martinović rođen je 1945. u Konavoskim brdima; od druge godine živi u Cavtatu, upijajući znanja o moru i njegovim ljudima, spoznajući tradicije Sredozemlja i razumijevanje legende. Zbirka priča Oči svete Lucije (VBZ, lipanj 2009.), prvo mu je objavljeno književno djelo, nagrađeno priznanjem „Slavić“, dobitnik je niza nagrada za kratku priču i potpisnik (dosad) dvanaest proznih naslova. 

1. Luka Bekavac, asistent na zagrebačkoj komparatistici, dobitnik je ovogodišnje nagrade EU za roman Viljevo, ali – kao uvod u razumijevanje tog osebujnog autora koji plijeni pažnju konstruiranjem pripovjednog svijeta, izbrušenim stilom i neobično "pomaknutom" tematikom, predlažem njegov prvijenac Drenje. Kombinacijom žanrova, u kojima se prepoznaju horror i mistery, ali i proze o užasima hrvatske svakodnevice, Bekavac je ispisao roman mnogih značenja i mnogih putova njihova razotkrivanja. Drenje, postapokaliptično mjesto na baranjskom slomu geoloških slojeva, s pijancima u jedinoj krčmi, močvarom i komarcima, kosturom propale cementare, kulisa je unutar koje pomaknuti profesor i njegova asistentica snimaju neidentificiran šum, koji kao da nadzire ekosustav i nastavlja agresiju kojoj je nedavni rat bio samo početak. Njihovo istraživanje dovodi do spoznaje da je Drenje bolesno na razini dubljoj od vidljive, ali s uporištem u konkretnom.

2. Boris Greiner autor je romana intrigantna naslova Pješakov gambit i zagonetnijeg sadržaja ispletenog oko šahovskog otvaranja u kojem se pobjeđuje ako suparnik ne pojede ponuđenog pješaka... a koje može upaliti samo jednom, i to ako je taj protivnik čitatelj-sugovornik koji zagrize mamac, pa poštedi pješaka i zainteresira se za priču do kraja. Ali, ta je metafora samo uvod u slojevitu priču o urama i vremenu, pa čujemo otkucaje sata u prostoru skučene i odumirajuće urarske radionice na Volovčici, u kojoj je Greiner proveo punih dvanaest godina... odlazimo s autorom na maksimirski stadion, ulazimo u zgradu HRT-a, putujemo čak u München radi kupovine rabljenog automobila, maštamo o ispitima na Harvardu... Boris Greiner ispisuje fresku jednoga prohujalog zagrebačkog vremena, u kojoj se prelijevaju osobni momenti i opća mjesta urbane legende, spominju stvarna mjesta i osobe – viđeni kroz srebrenu paučinu fikcije.

3. Sibila Petlevski, u drugom dijelu trilogije TABU, romanu pod naslovom Bilo nam je tako lijepo! osebujnim načinom i iz kuta drugačijeg od onoga u prvom dijelu, nagrađivanom Vremenu laži, progovara o amblematskom liku fin de sièclea Viktoru Tausku. Ispisana kao biografski roman, ova obiteljska saga pripovijeda o psihoanalitičaru čiji je život zapravo psihogram dvadesetoga stoljeća. Balansirajući između činjenica i fikcije, igrajući se njima, Sibila Petlevski kroz Tauskov život provlači teme koje je to doba otvorilo, a i danas neizbježne: od pitanja nacije i vjere preko seksualnosti i smrti, pa do sloboda svih vrsta. U životu Viktora Tauska, ali i njegovih bližnjih, posebice sestre Jelke, isprepleću se erotika i politika, ljubav i smrt, odgovornost prema drugome i čežnja za slobodom svake vrste. Bilo nam je tako lijepo! apologija je potrage za srećom, a Viktor Tausk jedna je od povijesnih osoba koje su imale odvažnosti da se u tu potragu zapute.

4. Nizozemski pisac, slikar i kipar Jan Wolkers ispisao je romanom Rahatlokum neobičnu storiju o strastvenoj, nemogućoj ljubavi. Jezikom neuobičajeno izravnim za kasne šezdesete, divljim i okrutnim, a istodobno osjećajnim i živopisnim, Wolkers niže tragikomične epizode neskriveno autobiografskih boja, zasićene erotikom, smrću, očajem i sviješću o nemoći – proisteklim iz pripovjedačeva odnosa s voljenom ženom koja ga napušta. Autorov jezik je. Ne treba ni spomenuti da je ta knjiga zaprepastila licemjernu i lažno puritansku nizozemsku javnost jer se dotad o ljubavi, seksu i smrti pisalo tako živo, šokantno. Prema ovom romanu, autorovom najboljem djelu kojim je stekao veliku slavu, snimljen je istoimeni film u režiji Paula Verhoevena s Rutgerom Hauerom u glavnoj ulozi, koji je 1974. bio nominiran za Oscara, te proglašen najboljim nizozemskim filmom: dovoljan mamac da se latite romana nedvojbeno istrčalog ispred svoga vremena.

5.Midhat Ajanović, bosanskohercegovački književnik, azilant u Švedskoj, autor je niza izvanredno vrijednih romana – preporučio bih vam njegovo Salijevanje strave, priču smještenu u vrijeme neposredno prije opsade Sarajeva i uništenja Bosne. U metaforičnom traganju za Dobrim, oličenim u stvarno-nestvarnoj ličnosti žene simboličnog imena Una, Ajanović vodi svoja tri lika u potragu za spasom – vjerujući da je Dobro poput vode, ne može se zadržati, nestaje kad mu se čovjek približi. Stoga niti jedan od tih likova, bez obzira na muke i trud, ne stiže do cilja – u vremenu zla, Dobro je nedohvatljivo. Salijevanje strave roman je markesovske poetike, nejasne linije između mašte i stvarnosti, složene strukture i osebujno ispremiješanih prostora vremena, s obzirom da je u osnovi epistolarne forme: jedan od likova iz budućnosti piše drugomu, u sadašnjosti, odnosno vremenu neposredno prije rata. Sastavni dio romana su i priče o izumiteljima, političarima, piscima i filmskim redateljima koji su autoru prirasli srcu.

6. Na kraju, vašoj bih pažnji preporučio moj pretposljednji roman – oporu priču o smrti Vjesnika i nekadašnjeg novinarstva uopće, pod naslovom Gabrijela ne smije umrijeti. Potaknut smrću lista kojem sam dao deset ponajboljih godina u profesiji, ispisao sam grotesku, sarkastičan roman o umoru novine velikog formata, ali i tugom natopljenu priču o malverzacijama, marifetlucima, prljavim igrama i svinjarijama u režiji režima, uz potporu hulja u uredništvu slizanih s gazdama i ogrezlih u licemjerje protagonista nove medijske stvarnosti. Gabrijela ne smije umrijeti djelo je ispisano čežnjom za vremenima kad je profesija živjela iluziju relevantnosti - ali i doista pridonosila društvenim procesima u politici, kulturi, fenomenologiji svakidašnjice, estradi, sportu... - kao i žalom nad razorenim institucijama i propašću šanse da se one oporave kao korektori hrvatske stvarnosti. Iako su imena i vremena zamagljena, likovi u romanu postojali su i postoje, na raznim adresama – sve što se spominje i zbilo se, pa će poznavatelji medijske scene, a osobito nekadašnji vjesnikovci, prepoznati osobe i događaje... bilo sa sjetom, ili s gnjevom!

Top