Žene Europe
Istaknuto

03 Decembar 2015

Ako postoji nešto što povezuje žene svih porijekala, svih političkih boja, svih zanimanja i zaposlenja, onda je to staro iskustvo promašene intervencije: nalazite se na sastanku, iznosite svoje mišljenje, zatim slijedi kratka šutnja, a onda, nakon nekoliko neugodnih sekundi, neki muškarac nastavlja tamo gdje je bio stao: ‘Govorio sam o tome da...’

Mary Beard[1]

1.

Nedavno sam sudjelovala u diskusiji s dvojicom kolega, književnika, s dvojicom muškaraca. Moderator je bila žena. Nakon što smo pročitali naše prigodne tekstove iz publike je došlo pitanje upućeno svima nama. Prije nego što sam uspjela otvoriti usta, moderatorica je hitro skočila sa svoga mjesta i šapnula u moje uho da budem jako kratka, jer za diskusiju nema puno vremena. Moj odgovor trajao je dvadesetak sekundi, bio je to najkraći odgovor koji sam ikada uspjela smisliti. Moj kolega govorio je petnaest minuta. Drugi kolega bio je skromniji: on je govorio samo deset minuta. Moderatorica za cijelo to vrijeme nije ni trepnula. Nakon diskusije moderatorica mi je prišla i ispričala se. “Ne brini, sestro, navikle smo, nismo li?” – mislila sam u sebi i nasmiješila se u odgovor. I ona se nasmiješila. Razumjele smo se. Bilo je to staro iskustvo promašene intervencije, o kojemu piše Mary Beard. Ovoga puta moja je krila srezala žena, i ne prvi put u mome životu.

2.

Povijest “kreativne klase” – umjetnika, intelektualaca, pjesnika, filozofa – dugačka je, dramatična i gotovo isključivo muška, kao, uostalom, i svaka povijest. Kada govorimo o “javnom intelektualcu” svi mi – i muškarci i žene – automatski zamišljamo muškarca. Postoji, međutim, i paralelna povijest, koju rijetko tko spominje i poznaje: povijest brutalnog odsijecanja ženskih jezika, povijest ženske šutnje. Tvrdim da su nijeme žene – žene kojima su muškarci kroz dugu povijest rodnih odnosa “začepljivali usta” – faktično i simbolično osiguravale (i još uvijek to čine!) intelektualni, politički, umjetnički, ideološki, i svaki drugi oblik muške proizvodnje, ma o kojim se “proizvodima” radilo. Sve to čini žene žrtvama, ali i ozbiljnim sukrivcima za današnje jadno rodno stanje.

3.

Mary Beard u svome članku “Javni glas žena” citira rane primjere brutalnog izopćenja žena iz javnog prostora. Njezini primjeri dolaze is antičke mitologije i povijesti, poput priče o Lukreciji, koja je dobila pravo da javno optuži svoga silovatelja, ali samo s javnom najavom svoga samoubojstva, koje će uslijediti odmah nakon optužbe; poput priče o Filomeli, kojoj je silovatelj odrezao njezin jezik da ne bi mogla svjedočiti; poput priče o Io, koju je Jupiter pretvorio u kravu (a krave ne govore nego muču); priče o Eho, koju je Hera iz ljubomore kaznila na to da ponavlja tuđe replike; ili pak priče o Penelopi...

Penelopi se ne sviđa uznemirujuća pjesma koju pjeva ulični bard, i kada krene da zamoli barda da zapjeva vedrije tonove, Telemah, njezin sin, zaustavlja je: “Majko, vrati se u svoje odaje i uhvati se svoga posla, preslice i tkalačkoga stana... Govor je muški posao, posao svih muškaraca, a osobito moj, jer ja upravljam ovim domaćinstvom”.

4.

Prostorom javnog govora od antičkih vremena do danas vlada “Telemahov zakon”, odnosno sveti trio, 3P, Političar, Pop i Pjesnik. Zašto se Pjesnik ugurao među Popove i Političare? Zato što su ta dva dvojica slatkorječivi kolege, specijalizirani, kao i on, za nadu, za najavljivanje “svijetle budućnosti”. Pjesnik je “čarobnjak riječi”, “slavuj”, “inženjer ljudskih duša”, ali nisu li to Pop i Političar? I oni prodaju iluzije, i njihov je posao da vladaju gomilom. Pjesnik je najstariji PR svoje nacije. Na čvrstoj povezanosti između Političara, Popa i Pjesnika gradi se povijest.

Imaju li žene svoj glas u crkvi? Nemaju. Imaju li svoj glas u politici? Rijetko, i samo onda kada govore to što muškarci žele čuti. Imaju li svoj glas u medijima, umjetnosti, književnosti? Imaju, dakako, ali uglavnom u “nižim sektorima”, u dječjoj književnosti, poput J. K. Rowling, ili u pornografskoj književnosti, poput E. L. James. Ozbiljna, kanonska književnost još uvijek pripada muškarcima. A književni kanon uči se u školama. Tako generacije i generacije djece – i muške i ženske – upijaju univerzalistički, odnosno muški nazor na svijet.

Suvremeni pjesnik Mile Stojić ovako stihom definira kanon:

Ono što si mi darovala, Hrvatska
Jesu tvoje knjige.
Stihovi tvojih pjesnika
Spisi Hektorovića, Ujevića, Marune,
Gudelja, Šimića, Kaštelana.
Divovska enciklopedija tuge.

5.

Čini se da je “Telemahov zakon” još uvijek na snazi. Možda je uzrok tome opća patrijarhalizacija društava, koja se dogodila nakon pada komunizma; možda su uzrok nove granice, nove države, novi animoziteti, brojne migracije, ekonomska kriza, religiozni sukobi, religijski fundametalizam, porast nacionalizma i retro-pokreta. Crkva je u svim postkomunističkim demokracijama zauzela jaku poziciju i vratila “žensko pitanje” u patrijarhalne okvire. Žene još nisu ni uspjele glasno progovoriti, a već su zašutjele. Muškarci i ne zamjećuju da konstantno razgovaraju jedni s drugima, diskutiraju jedni s drugima, polemiziraju jedni s drugima. Muškarci ionako nikada nisu žene uzimali kao ravnopravne i ozbiljne sugovornice. Na snazi je “Telemahov zakon”, isti drevni obrazac izostanka žena s javne, intelektualne, kreativne, političke i medijske scene. Žene su stjerane u svoje odaje. Ulogu “preslice i tkalačkoga stana” danas imaju non-profitne udruge, tihi i zatvoreni akademski krugovi, ženske organizacije, koje se bave “ženskim poslom” (trafikarenjem žena, prostitucijom, pravom na abortus, i sl.). Pa ipak, cio taj velik i važan posao ostaje nevidljivim. Jer nitko se ne uzbuđuje zbog stalno ponavljanih incidenata silovanja u Indiji, ali je dovoljno da se u medijima pojavi komična karikatura kakvog muslimanskog vjerskog vođe i, gle, cio je svijet na nogama.

Recimo i to da žene nikada nisu odustale od strategija samo-ponižavanja i samo-povređivanja da bi sebe prilagodile muškim očekivanjima. Bogata industrija podržava žene u njihovim naporima da zadovolje muške fantazije i da uspješno participiraju u ekonomiji rodnih odnosa. Danas njihova tijela mogu biti oblikovana i preoblikovana, njihove kosti, zubi i boja očiju promijenjena, njihovi organi podmlađeni (od podmlađivanja kože do podmlađivanja vagine). Muškarci u isto to vrijeme rade na obrani, jačanju, otkrivanju, razvijanju ili unapređivanju univerzalnih principa. Univerzalnih!? Aha!

6.

S padom komunizma situacija je za žene postala gora. Komunistički propagandni image nezavisne zaposlene žene zamijenjen je imageom porno zvijezde, ili pak submisivne žene koja se kroz cio svoj život namata na tri špule: djecu, crkvu i kuhinju. Povratak nacionalističke ideologije u mnogim post-komunističkim zemljama dobrano je instrumentalizirao žene.

Sponzuruša (telica, tjolka, na ruskom) čini se najpoželjnijom pozicijom žene u post-komunističkim društvima. Mlade gole žene koje kleče na koljenima i služe kao nijemi stolići za odlaganje pepeljara s cigarama u ruskim banjama za bogataše (priča koju sam čula od pouzdanog znanca) samo su jedan mračan detalj post-komunističke svakidašnjice. Nisko-kvalificirane pop-zvijezde – poput Severine u Hrvatskoj i Cece u Srbiji – postale su bogate i slavne nacionalne princeze, što ih čini uzorima mnogim djevojčicama i mladim djevojkama na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, čak i visoko-kvalificirane poslovne žene ne propuštaju priliku da istaknu svoja rodna i etnička odličja. Zagrebačka liječnica koju poznajem na svome websiteu ističe da je udata, te da je majka trojice zdravih i lijepih sinova. Oko njezina vrata svjetluca katolički križić, signalizirajući da je uvažena liječnica katolkinja, dakle, Hrvatica. Profesionalne odlike i dostignuća na trećem su mjestu po važnosti. I njezin muž je liječnik. Njegove profesionalne odlike i dostignuća na prvom su, odnosno jedinom mjestu.

Žene, dakako, mogu uspjeti u post-komunističkim društvima i realizirati pravo na javni glas, štoviše one mogu dogurati do mjesta predsjednica država. Kolinda Grabar-Kitarović gotovo je udžbenički primjer onoga što je ženi potrebno da dogura do visokog političkog položaja. Kitarović je tzv. “ženstvena” žena (ona nije “muškarac u suknji”), etnički je “čista” (Hrvatica!), vjerski (katolkinja je) i socijalno podobna (udana, majka dvoje djece). Kitarović rado iskazuje javno poštovanje prema vojsci na svim razinama, sama barata revolverom i puškom, voli se slikati odjevena u vojničke uniforme, u opuštenim i drugarskim scenama s hrvatskim vojnicima, ili s barbikom odjevenom u vojničku uniformu. Kitarović pokazuje simpatije za hrvatsku desnu stranku HDZ, a politički analitičari tvrde da je eksponent hrvatske desnice. Na upit tko je njezin politički uzor, Kitarović navodi Margaret Thatcher!

Druga vidljiva ženska politička figura u Hrvatskoj je Ruža Tomašić, profesionalna policajka, Hrvatica iz Kanade, koja se pridružila Tuđmanu kao njegov bodyguard. Zbog svojih desnih uvjerenja i notornih šovinističkih ispada Tomašić je predsjednica radikalne desne stranke. Tomašić ima sličan biografski pedigre kao i Kitarović: katolkinja, udata, majka dvoje djece, iskazuje veliko poštovanje prema vojsci i policiji – i javni prezir prema Srbima. U ovom trenutku Tomašić je hrvatska predstavnica u EU, u sekciji za ljudska prava.

7.

Svježe istraživanje provedeno među 1200 hrvatskih maturanata (prema “Jutarnjem listu”)[2] pokazalo je da 75% maturanata drži da NDH nije bila fašistička tvorevina; da je 40% protiv krivičnog gonjenja branitelja za zločine počinjene u ratu 1991-1995; da 48% drži da je homoseksualizam bolest; da je među maturantima 43% uvjerenih i 25% “mlakih vjernika”. Političari, ministarstva kulture i prosvjete, državna birokracija, mediji, novinari, pisci, javne osobe, profesori, nastavnici, učitelji, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, škole, fakulteti, izdavači, roditelji i sve-prisutna katolička crkva – svi su oni marljivo i združeno radili na ovoj poražavajućoj i sramnoj statistici.

Postoje svijetli primjeri žena u post-komunističkim društvima koje su se osmjelile i digle svoj glas. Njihova povijest – nakon pada Zida, nakon nestanka Jugoslavije i formiranja nezvisnih država na bivšem tlu Jugoslavije – hrabra je i mučna povijest maltretiranja od strane medija, institucija, policije, muškaraca, žena, političara, koga sve ne. Ta povijest traje već četvrt stoljeća. Ostaje nada da njihovi napori neće ostati uzaludni.

8.

U novembru ove godine (8. novembar 2015) u Hrvatskoj su se održali parlamentarni izbori. Rodoljubna koalicija koju vodi HDZ dobila je 59 mjesta, jedno više od SDP-a. Članovi Tuđmanove desne stranke proslavili su svoju pobjedu. Video s proslave procirkulirao je medijima. U videu se mogao vidjeti onizak muškarac koji u euforičnom zanosu polaže hrvatsku zastavu na tlo. Oko njega se zatvorio krug muškaraca koji skandiraju “Poljubi! Poljubi!”. Potaknut skandiranjem gomile muškarac je kleknuo i poljubio zastavu. Gomila je odobravajuće skandirala: “To! To!”. Muškarac se okrenuo na leđa i sada je već bio sličan bebi koja se valja po svojoj peleni (u ovom slučaju hrvatskoj zastavi). Očaran prizorom, drugi muškarac nalegao je na prvoga i krenuo ga ljubiti. Gomila, malko zbunjena prizorom dvojice ekscitiranih muškaraca koji se ljubakaju na hrvatskoj zastavi, stala je skandirati: “Franjo, Franjo”. Ovaj nekrofilski emocionalni pomak, prizivanje mrtvog “oca nacije”, djelovalo je kao “Viagra”, pa se skandiranje ubrzo prelilo u “Hrvatska, Hrvatska”, odnosno u nesmetani, masovni, političko-erotski orgazam. Oniski muškarac digao se, skupio svoju zastavu, i sada je u ruci držao dvije zastave: veliku na dršci i malenu na štapiću, “majku” i “kćerku”. Domovina je u svim slavenskim jezicima ženskoga roda, domovina je majka, a njezina obrana posao je muškaraca. Seksualna neadekvatnost, homofobija, patrijarhalizam, katolicizam, kastracijski kompleks i mizoginija – sve to skupa činilo je sadržaj ove slavljeničke političke orgije.

9.

Već godinama pokušavam izbjeći etiketu “hrvatska spisateljica”, iako životna praksa potvrđuje da je ovu vrstu tetovaže gotovo nemoguće izbrisati. Zašto? Zato što se većina ljudi u memoriranju, klasificiranju, definiranju i vrednovanju drugih ljudi služi etničkim koordinatama. S etiketom “hrvatska spisateljica” ne osjećam se komotno. Zašto? Zato što me u “jugo-sferi” scene slične gore opisanoj presreću i progone svakodnevno. Muškarci-pisci reprezentanti su svojih domovina, država, nacija, njihova djela grade nacionalni književni kanon. Žene spisateljice najčešće su žrtve takvih i sličnih konstelacija. Žene su u ime domovine i nacije obično silovane, ponižavane i diskriminirane, što bukvalno, što simbolički. Tri žene, koje tvore jedva uspostavljeni, klimavi hrvatski ženski kanon – Ivana Brlić-Mažuranić, Marija Jurić-Zagorka i Vesna Parun – imaju nesretne sudbine: prva je izvršila samoubojstvo, druga je umrla u bijedi i zapostavljenosti, treća je, izigravajući klauna, varirala između dviju opcija svojih prethodnica.

Nedavno sam dobila međunarodnu književnu nagradu. Vijest je doprla do ušiju mojih vrlih zemljaka. Jedan je napisao recenziju o mojoj knjizi, pretpostavljajući da će to biti najelegantniji način da mi čestita na nagradi. Recenzent je naglasio da je ta “značajna nagrada posredno i nagrada zaboravljenom hrvatskom eseju” kojemu “dugujem (kurziv moj) izraz i formu”. Recenzija se, dakako, pojavila u politički desno-orijentiranim novinama? Ne, objavljena je u jedinim politički lijevo-orijentiranim novinama, u kojima objavljuju bolji hrvatski novinari muškoga roda. Najviše sam zapela za glagol dugovati. Ja svoj uspjeh dugujem, dakle, zaboravljenom hrvatskom muškom eseju, što vani moraju prepoznati i uvažiti, jer nema načina da uspjeh dugujem samoj sebi i svome vlastitome “izrazu i formi”. Pa ipak, treba reći i to da je spomenuti recenzentski uradak bio rijetka javna čestitarska gesta pristigla iz pravca moje bivše domovinske književne scene. To što me je gesta pozivala da se poklonim sjeni trećerazrednih, štoviše zaboravljenih, hrvatskih esejista, da, dakle, priznam da sam nezahvalna kćerka velike očinske esejističke tradicije – nije toliko važno.

Mizoginija je u malim balkanskim zemljama standardan oblik ponašanja. Mizoginija je toliko normalna, tako duboka, toliko prisutna i toliko očigledna da je nitko – čak ni njezini širitelji, čak ni njezine žrtve – ne zamjećuje. Pritom treba reći da mizoginija zaista ne poznaje geografiju, klase, rase, etnicitete i političke orijentacije. Njezina je meta jednostavna i precizna: žene.

10.

“Imate li knjigu pod naslovom Mizoginija?”, pitala sam prodavača u knjižari.

“Što je to?”

“Ne znate što je mizoginija!?”

“Možda znam, a možda i ne znam, ali to svakako nije vaš problem!”, odrezao je mrzovoljno.

“Zašto ne pogledate u kompjutor?”

“Što da pogledam?”

“Imate li knjigu pod naslovom Mizoginija...”

“Tko je autor?”

“Autorica. Nažalost ne znam njezino ime. Ali možda će i naslov biti dovoljan?”

“Mi imamo hiljade knjiga s tim naslovom! Kako da znam koju vi hoćete!?”

“Zasto barem ne pokušate?”

“Zasto bih pokušavao? Prvo, pojma nemam što vam ta mizioginija znači. Drugo, vi čak ne znate tko ju je napisao.”

“Ako mi pomognete, možda ćete saznati što je mizoginija...”

“Ne, gospođo, odite vi lijepo doma i vratite se s imenom jebene autorice”, rekao je mladi prodavač u američkoj knjižari u centru Amsterdama.

Bio je august 2015, raskošan ljetnji dan.

11.

Mary Beard završava svoj inspirativan članak o javnom glasu žena s legendom... Ciceron je linčovan i ubijen. Njegova glava i desna ruka izložene su na govorničkoj platformi u Forumu. Fulvia, žena Marka Antonija i česta žrtva Ciceronovih govora, dolazi da baci pogled na glavu svoga neprijatelja. Prema legendi, Fulvija vadi ukosnicu iz kose i zabada je u Ciceronov jezik.

Pokušajmo sada zamisliti koliko bi simboličkih ukosnica trebalo da bi se iskorijenila globalna historijska praksa ženske šutnje, i koliko još ukosnica da bi se osigurala globalna glasnoća i prohodnost ženskih glasova. Jer jedan glas i jedna ukosnica ne znače mnogo. Za promjenu je potreban jak, masovan pokret, mnoštvo jakih ženskih glasova (Tremate, tremate, le streghe son tornate!),[3] koji će razbiti lukavu mizoginiju, tu što mazi potuljena ega milijuna muškaraca, ostvaruje bilijunske profite u medijskoj i drugim industrijama, razveseljava mase, uveseljava političare i legitimira kriminalitet fundamentalista svih vjera.

Novembar 2015.

Peščanik.net, 30.11.2015.

Top