ZIJAD BURGIĆ: METAMORFOZA ILI METASTAZA?

20 Juli 2015

Nema valjane analize današnje situacije (ne samo u BiH, već u cijelom svijetu), bez korištenja teorije koja je razotkrila svu strahotu kapitalizma. Danas samo pominjanje imena te teorije sije strah, možda i više nego “islamofobija”, dok većina intelektualaca bježi od nje kao “đavo od krsta”.

Tek kada evropski (i ne samo oni) intelektualci i analitičari počnu slobodnije posmatrati procese “globalizacije” kroz prizmu dijalektičkog materijalizma, postoji mogućnost ozbiljnijeg osvještenja pojedinca i nacije. Kada, dakle, ta vrsta političke filozofije (naravno, na sadašnjem vremenu primjeran način) ponovo povrati narušeni ugled u intelektualnom svijetu, kada detektuje istinskog nosioca odgovornosti za svijet, a to ona može – biće moguće govoriti o riješenju krize na globalnom nivou.

Oni društveni, privredni i politički subjekti koji u svom fokusu imaju profit kao “mjeru napretka društva”, koji svoju intelektualnu snagu troše u tom prostoru, ne mogu biti kreatori opštih društvenih rješenja. Mogu biti učesnici i jedna strana rješenja, recimo, personificirani u državnoj organizaciji. Mora postojati i druga strana, autohtone grupe građana izvan državne strukture, ali svjesna svoje odgovornosti za humani karakter dijela, kao i globalne ljudske zajednice.

Očigledno je da poslije obaranja tzv. “komunističkih sistema”, da nakon skoro dvije decenije nije došlo ni do kakvih naprednijih, humanijih, promjene u produkcionim odnosima. Samo su razlike postale jos bezočnije. Prije su postojali kapitalisti i radnici – a danas!?

Prvi su samo postali pokvareni, često neodgovorni (s aspekta globalne ljudske zajednice) bogataši, sakriveni pod plaštom multinacionalnih kompanija, a drugi se pretvorili u puku sirotinju. Jedni vladaju državama, vojnim i policijskim snagama, a drugi su se pretvorili u puke konzumente elektronskih igračaka i njihovih svjetlucavih i šarenih laži.

Zna se ko vlada informativnim sistemima i elektronskim manipulatorima. “Matrix” i hologrami, to je okvir u kome se kreće današnja evropska i svjetska intelektualna misao. Čast izuzecima, ali, oni samo potvrdjuju pravilo.

*****
Kako se tek danas jasno čuju Paul Simon i Art Garfunkel i njihov “Zvuk tišine”!

Hej stari prijatelju tmino,
Evo me opet da pričamo tišino.

Svijetlo se uvlači lagano,
i dok spavam sjeme je posijano.
Usađuju u mozak viziju
koja stoji da brine
ne remeteći zvukom tišine.

Šetao sam u bezbrižnim snovima,
uskim kaldrmisanim ulicama
ispod snopova sijalica,
sa podignutom kragnom kao lutalica,
kada mi bljesak neonskog svijetla oči ‘šinu,
rascijepi noćne tmine
i dotaknu zvuk tišine.

U bljesku svijetla sam vidio
deset hiljada ljudi, možda i više,
Ljudi pričaju bez govora
ljudi čuju bez slušanja,
ljudi pišu pjesme, pjevaju bez glasa...
I niko ne smjede da se usudi
Da zvuk tišine probudi.

“Budale”, rekoh, “Vi ne znate,
tišina kao bolest zna da raste.
Čujte moje riječi, mogu vas podučiti.
Uzmite moje ruke, mogu vas dokučiti”.
Ali moje riječi, kao kapi kiše padoše
i odjeknuše s visine
u zdencima tišine.

I ljudi se pokloniše i moliše,
neonskom bogu koga sami stvoriše.
I znak sjevnu svojim upozorenjem,
u riječima koje formira u bljesku...
I reče: “Riječi poslanika su na zidovima metroa napisane
i na mrtvim hodnicima praznine
i šaputane zvukom tišine.”

(Prepjev: Zijad Burgić)

Top