ZIJAD BURGIĆ: Odjek jednog vakta

04 Juli 2015

Kasnih 60-tih kada je otišao na rad u Njemačku,
mi djeca smo se još uvijek igrali “Nijemaca i partizana”.

U školi smo za obaveznu literaturu imali “Nikoletinu Bursaća”.
U “Malim novinama” je objavljivan strip “Mirko i Slavko”.
Ponekad, došavši do “Plavog vjesnika”, divili smo se Princu Valiantu.
Boško Buha, dječak, narodni heroj u borbi protiv Nijemaca,
bio je više nego mit.
Film “Bitka na Neretvi” je nekako tada upravo počeo da se prikazuje u kinima.

Njegov odlazak u Njemačku je bio moj žestok sudar drukčijom
stvarnošću.

Do tada sam već znao o svim ofanzivama iz Drugog svjetskog rata,
pamtio brojeve ubijenih partizana i još više mrzio Nijemce.
Svi su odreda, mislio sam, bili fašisti iz Desankine “Krvave bajke”.
Očekivao sam da će u Njemačkoj doživjeti sudbinu nekog od mnogih
zarobljenika i logoraša, o čemu smo u školi učili svakodnevno.
Nijemci su bili loši, to je ono sa čime smo odrastali.

Nakon godinu dana je došao prvi put kući.
Šake su mu bile pune žuljeva.
Bio je odjeven u odijelo: prsluk, kravata i šešir na glavi.
Gledao sam u gospodina.
Vidio sam tada u njemu drukčiju Njemačku.
Mnogo poslije Günter Grass će te moje dileme objasniti rečenicom:
“Tražili smo radnike, a došli su nam živi ljudi!”
...

Poginuo je u saobraćajnoj nesreći, nalaz u krvi je pokazao jedan promil.
Dovoljno za snagu sitnih slova u bezvrijednoj osiguravajućoj polisi.
Na dženazi su bili trojica hodža; nisu imali brade niti skraćene pantalone.

Top