Haris Imamović: Kad je Ronaldo prešao na islam
Istaknuto

07 Juli 2016

Francuski navijači su se, zbog navodnog Zidanovog religijskog opredjeljenja, toliko osjećali superiornije da je u jednom trenutku neko od brazilskih navijača, želeći da se ne osjeća inferiornije, pustio u Janjićima glasinu da je najbolji brazilski igrač, Ronaldo, Luis Ronaldo Nazario da Lima, čuveni Il Fenomeno, prešao na islam. Tad u Janjićima nismo imali internet i stvar se nije dala lako provjeriti. Stoga su mnogi sumnjali. Sve dok neki domišljat navijač Brazila nije objasnio da su mu arapski šeici dali milione dolara da učeći Fatihu izrazi odanost Alahu i da se obreže.

Prvo svjetsko prvenstvo u fudbalu koje sam pratio bilo je ono u Francuskoj '98. Imao sam osam godina. Mnogi su tada u Janjićima, selu u kojem sam tada živio, navijali za Francusku zbog Zidana.

Zidan je bio iz Alžira i svi smo mislili da je musliman. Efendija nas je u mejtefu prije prvenstva pitao za koga ćemo navijati, a nakon što je veći dio dječaka kazao da će to biti Francuska, efendija je kazao da je to dobro, ali i da bi još bolje bilo kad bismo navijali za neku od ekipa u kojoj su svi muslimani. Nakon što je pitao da li neko među nama navija za neku od muslimanskih zemalja, javio se Glicer, najluđi među nama. Efendija se koju sekundu premišljao, prije nego mu je pustio da kaže za koga navija.

- Za Tursku! - kazao je Glicer, i videći da nas je sve nasmijao, stao se i sam smijati, stavivši ruke na glavu.

Nije ga efendija počeo tući prutem po (rukama na) glavi i leđima zato što Turska uopće nije učestvovala na prvenstvu u Francuskoj, koliko zato što je Glicer, dan ranije, kad je, kao mejtefski maturant, prilikom ispita za zaključnu ocjenu objasnio efendiji da je Kur'an izvorno objavljen na turskom jeziku.

Luis Ronaldo Nazario Musliman

Na prvenstvu su od muslimanskih zemalja nastupali Iranci, Marokanci i Saudijci. Iranci su imali Ali Deja i još dvadeset jednog muslimana, Marokanci Mustafu Hađija, Jusufa Čipoa i još dvadesetoricu muslimana, Saudijci - dvadeset dvojicu muslimana, ali su Francuzi, sa jednim muslimanom i dvadeset dvojicom jako dobrih fudbalera, imali realnu šansu da se ne oproste od takmičenja, već poslije grupne faze, s dvadeset i dva primljena gola, pa su među Janjićanima imali mnoge navijače.

Francuski navijači su se, zbog navodnog Zidanovog religijskog opredjeljenja, toliko osjećali superiornije da je u jednom trenutku neko od brazilskih navijača, želeći da se ne osjeća inferiornije, pustio u Janjićima glasinu da je najbolji brazilski igrač, Ronaldo, Luis Ronaldo Nazario da Lima, čuveni Il Fenomeno, prešao na islam. Tad u Janjićima nismo imali internet i stvar se nije dala lako provjeriti. Stoga su mnogi sumnjali. Sve dok neki domišljat navijač Brazila nije objasnio da su mu arapski šeici dali milione dolara da učeći Fatihu izrazi odanost Alahu i da se obreže. Poslije toga su samo pojedinci nastavili sumnjati, dok je većina zavidjela Ronaldu:

- Možeš mislit, igraš za Inter i Brazil, zaradiš milione dolara i još na kraju odeš u dženet!

Nakon što sam pričao o ovom događaju svom drugu Samiru, ostao sam iznenađen kad mi je kazao kako su se oni, u Gornjem Vakufu, za vrijeme prvenstva u Francuskoj, radovali na vijest, koju im je neko stariji prenio, da će Ronaldo poslije prvenstva početi igrati za Bosnu.

Tako su neki Janjićani navijali za Francusku, dok su drugi navijali za Brazil. Ja nisam volio ni Brazil ni Francusku. Navijao sam za Holandiju.

Brazilci su na prvenstvo u Francusku došli kao prvaci svijeta i kao glavni favoriti i da sam tada bio najjači u razredu možda bih i navijao za njih. Ovako, ja sam želio da neko, barem naoko, slabiji pobijedi.

Francuzi nisu bili u najužem krugu favorita, ali mi je njihov tim, nakon nekoliko odgledanih utakmica, izgledao neskladnim. Nisam tako zamišljao idealan tim. Njihov centralni bek Desai je nosio broj 8, koji priliči veznom igraču, dok je krilni napadač Đorkaef imao broj 6, koji bi više priličio Desaiju. Njihov centralni napadač Givarš uopće nije davao golove: davali su ih vezni i odbrambeni igrači. Njihov golman Bartez je bio nizak, ćelav, umjesto da nosi broj koji je namijenjen golmanima on je nosio broj 16. Sve mi je kod Francuza izgledalo nelogičnim. I da stvar bude još gora, centralni bek Blan je prije svake utakmice ljubio Barteza u ćelavu glavu, a ja sam svaki put, s gađenjem, zamišljao kako mu se kaplje znoja lijepe za usne i sažaljevao njegovu djevojku.

Izbjeglica Van der Sar

Holandiju sam volio najviše zbog njihovog golmana Edvina Van der Sara. Upoznao sam ga preko Mirsada Hibića, bivšeg kapitena reprezentacije BiH, koji je rodom iz Janjića.

Hibić je u to vrijeme igrao za špansku Sevilju i dolazio je za vrijeme odmora u Janjiće. Imao je običaj da, po dolasku skupi dječake iz svoje mahale, i svakom da ponešto para, ali su oni više od para voljeli tu mogućnost da pred njim pokažu svoje sposobnosti. Tako je moj tadašnji najbolji prijatelj Erko, premda nisam bio iz te mahale - nisam bio čak ni iz Janjića, već izbjeglica iz Skendera - poveo da vidim Hibića. Erko mi je objasnio da će Mirso šutirati penale, a mi ćemo biti golmani i koliko penala odbranimo toliko će nam dati para.

- Moraš i ime odabrati. Ja sam Bernard Lama. Čakija je Peter Šmajhl.

Ja sam, međutim, bio pod tolikom tremom da se cijelo vrijeme nisam mogao sjetiti nijednog golmanskog imena. Tad mi je Erko rekao da ću biti Edvin Van der Sar. Kad smo došli pred Mirsinu kuću, tražeći da reprezentativac izađe da mu branimo penale, on je odmah pristao, sa smiješkom. I tako je Mirso šutao penale, smijući se cijelo vrijeme, a mi se se kao ludi bacali po zemlji i betonu čak, praveći golmanske parade i ostale vratolomije. Lama je, na kraju, uspio odbraniti dva penala od pet, Šmajhl jedan, a ja čak tri! I kad me je taj štoper Sevilje i budući kapiten Atletiko Madrida pohvalio (''Dobar vam je ovaj!'') srce mi je bilo kao Pirinejski poluotok! Tad sam toliko zavolio Van der Sara, da sam odmah odlučio da ću se do kraja života šišati kao on. Nisam ispunio to obećanje, ali sam neizmjerno sretan sjećajući se kako sam frizerki, koja je, željna zabave, uvijek zaboravljala kako izgleda Van der Sar, objašnjavao kako će me šišati, sve dok nije shvatila:

- Aha, pa što odmah ne kažeš da ćeš 'na ćasu'!

- Nije 'na ćasu', već k'o Van der Sar.

- Dobro, Van der Sare.

Tako sam osjetio da na svjetskom prvenstvu navijam za Holandiju, ali nakon što sam to počeo javno obznanjivati, dočekalo me, kao nokaut iz vedra neba, neugodno iznenađenje, objašnjenje da ne mogu navijati za Holandiju zato što su Holanđani pomogli Srbima u Srebrenici.

- Pa nisu igrači krivi - pravdao sam više sebe, nego njih.

- Eto, biva nisu igrači krivi. Pa navijaj ti onda i za Jugoslaviju. Otjerali te od kuće i ti bi za njih.

- A, bokte, đe ću za Srbe navijat - mislio sam, pa sam rekao:

- Dobro, neću onda, za Holandiju.

Zapad argentinskog sunca

Odlučio sam da ću navijati za nekog drugog. Prvo sam smislio da počnem navijati za Dansku, sjetivši se da je ta zemlja primila najviše naših izbjeglica. Ali, kako da navijam za Dansku, kad su slabi, ispast će možda već u grupnoj fazi, kako ću veći dio prvenstva biti bez svog tima? Mogu tako onda navijati i za smotane Saudijce.

Za koga da navijam? Talijani? Ne, igraju tako ružno, kao da čitavu utakmicu napadaju na svoj gol, a protivnik kao da im brani da postignu autogol. Španija? Neću, reći će mi i za njih da su kao Srbi, jer su otjerali muslimane i srušili džamije. Francuzi? Nisam mogao za njih, sve više su mi se činili nelogičnim: Zidan je u grupnoj fazi protiv Saudijske Arabije namjerno nagazio kopačkom jednog Saudijca - ''a muslimana i kurca!'', mislio sam - nakon čega mu je sudija opravdano dao crveni karton. Pa za koga onda? Englezi? Da, oni!

- Ne - kaže otac - oni mogu pobijediti Nijemce samo ako tokom prvenstva počne svjetski rat. Navijaj za Argentinu.

- Što za Argentinu?

- Zbog Maradone.

- Ko je Maradona?

- Vanzemaljac!

Prvo sam mislio da Maradona sjedi na klupi, jer ga nisam vidio u prvim utakmicama Argentinaca. Kasnije sam saznao da je on bio najbolji fudbaler, ali još za vrijeme rata je prestao igrati, pa sam se zastidio u očevo ime, misleći da on, otkad smo postali izbjeglice, više nije pri sebi, da je ostao živjeti u nekom drugom vremenu. Ali poistovjetivši se s neznalicom ocem u meni je proradilo samoljublje, pa sam rekao sebi da ću, svejedno što nema tog Maradone, navijati za Argentinu!

Znao sam neke njihove igrače iz klubova: Batistuta, Ortega, Veron, Dijego Simeone... I Fernando Redondo, koji je te godine s Real Madridom osvojio Ligu prvaka! Ali Redonda nije bilo u argentinskoj reprezentaciji. Raspitavši se, saznao sam da ga selektor Danijel Pasarela nije pozvao - zbog frizure. Redondo je uvijek imao strogo zalizan razdjeljak i tokom utakmice bi posvećivao puno vremena popravljanju frizure; kao da je imao nekakav OCD. Nije to puno smetalo njegovoj igri, ali je smetalo temperamentnom Pasareli, koji je tražio od njega da se ošiša. Nakon što je Redondo odbio, Pasarela ga nije poveo u Francusku. Prvo nisam vjerovao toj priči, ali kad ju je ponovio i komentator na utakmici Argentine protiv Nigerije u grupnoj fazi, mislio sam da ni Pasarela ni Redondo nisu normalni nimalo i opet me je bilo stid zbog Argentinaca.

I tjerao sam se da navijam za njih zbog oca, sve dok nisu nezasluženo eliminisali Engleze s prvenstva: Dijego Simeone je isprovocirao Dejvida Bekama i nakon što je ovaj dobio crveni karton Argentinci su jedva nekako prošli dalje. Još kad sam dan poslije utakmice čuo kako su Argentinci čitavo vrijeme bockali Engleze nekakvim iglicama, potpuno sam se desolidarisao s Gaučosima.

Ponovo sam bio zbunjen: za koga da navijam? Srećom, argentinski prevaranti su u fazi eliminacije naišli na Holanđane i od prve sekunde te utakmice svim sam srcem navijao za protivnike mojih zvaničnih miljenika. Još kad su Holanđani pobijedili fenomenalnim golom Denisa Bergkampa, bio sam sretan koliko od Janjića do Argentine!

Vatreni azuri

Određeno je da će Holanđani u polufinalu igrati s Brazilom, a Francuzi s najvećim iznenađenjem prvenstva - Hrvatskom. Već prije četvrtfinala znao sam napamet sastave svih ekipa, koje bi mogle osvojiti titulu, ali nisam naučio sastav Hrvatske, jer nisam ni mislio da će proći, niti sam želio da prođu. Njihov nadimak (''Vatreni'') i njihov uspjeh sam povezivao s onim što nam je pričao naš janjićki komšija Abdulah, izbjeglica iz Ahmića. Abdulah nam je pričao o zločinima i o tome kako je jedan njegov rođak, koji je također preživio masakr, pristao za novac svjedočiti u korist nekog od hrvatskih vojnika. Mislio sam da su Hrvati potplaćivali pojedine igrače u protivničkim momčadima i tako došli do polufinala.

Otac je tad, radeći kao automehaničar, išao u nabavku dijelova kod Hrvata, u Busovaču, na otpad ''Guto''. Svaki put, kad bi mi kazao da će tamo, bojao sam se hoće li se vratiti živ. I uspjevši mi pročitati osjećanja na licu, on je odlučio, baš u toku prvenstva, nakon što sam mu ispričao svoju teoriju o hrvatskom uspjehu, da me povede kod Gute. Bilo je to prije polufinala. Tad je glavni majstor na Gutinom otpadu bio Lulo. Kad su otac i Lulo istrgovali, sjeli smo u kafić pored otpada, a ja sam se čitavo vrijeme samo šuteći, čekajući kad će Lulo početi daviti oca i nadajući se da su u blizini nekakvi unproforci, koji bi, dozvani mojom vriskom, mogli stići na vrijeme i spasiti oca.

Videvši moje raspoloženje, otac se pohvalio pred Lulom da znam sve reprezentacije napamet i nakon što se Lulo začudio, otac je predložio opkladu: ako ja budem znao, Lulo će mi dati marku. Htio sam prvo kazati da nisam rekao da znam sve sastave, ali ne čuvši da je kazao posljedicu suprotne mogućnosti, nisam izrazio bilo kakav oblik nepristajanja. I nakon što je Lulo rekao Brazil, ja sam odmah krenuo:

- Tafarel, Kafu, Aldair, Žunior Bajano, Cezar Sampajo, Roberto Karlos, Đovani, Dunga, Ronaldo, Rivaldo, Emerson, Karlos Germano, Ze Karlos, Gonsalves, Andre Kruz, Ze Roberto, Doriva, Leonardo, Denilson, Bebeto, Edmundo, Dida.

- Jesi vidio malog. K'o iz pičke - rekao je otac.

Lulo se grohotom nasmijao, otac bezubno, a ja sam pocrvenio, kao Zidanova štucna, od stida i ljutnje. Ali kad sam vidio da mi Lulo pruža čak pet maraka, brzo sam prebolio očev pjesnički opis moje enciklopedijske naobrazbe.

- Hajd sad - kazao je stari - da čujemo sastav Hrvatske.

Htio sam zaraditi još jednog petaka, ali, kako rekoh, nisam znao sastav Hrvatske, te mi nije ništa drugo preostalo nego da kažem:

- Mogu l' Talijane? I oni su Hrvati.

Otac i Lulo su se ponovo nasmijali, blago, što sam ja protumačio kao odobrenje izmjene:

- Peruci, Panuči, Maldini... - stao sam nabrajati, a oni su se smijali, ovaj put blaže.

Lulo mi je poslije toga dao još marku, što sam smatrao poštenon nadoknadom za recitaciju po sopstvenom izboru.

Poslije tog susreta, nisam navijao za Hrvate protiv Francuza u polufinalu. Ali nisam ni za Francuze, kao što sam planirao prije susreta s Lulom. Francuzima je, međutim, bilo svejedno i ponovo su pobijedili logiku: francuski desni bek Lilijan Tiram, koji prije tog polufinala nije znao čemu služi protivnički go, poslao je dvije lopte iza leđa Dražena Ladića i Vatreni su bili ugašeni vlastitim suzama.

Denilson i poezija

''Ono što je stvarno razumno je.''

(Hegel)

I Holandija je izgubila. I to, po mom tadašnjem mišljenju, na nezamisliv način - na penale. Nakon što je regularnih 90 minuta proteklo bez golova, uslijedili su produžeci u kojima je Brazil poveo golom Ronalda. I to ne bilo kakvim golom, već je Ronaldo pogodio kroz noge Van der Saru. Potpuna sramota, plakao sam.

Ali je do kraja produžetaka Patrik Klajvert uspio glavom poslati loptu tamo gdje je proćelavi golaman Brazila Tafarel ni u najcrnjim snovima želio vidjeti. Stao sam trčati po kući i udarati svaki predmet glavom! To, to, to! Srećom, nekako sam uspio ubijediti majku da nije potrebno da me vodi u tom trenutku efendiji da mi prouči nešto, pa sam mogao nastaviti gledati utakmicu, želeći da Brazil, pa čak ni Holandija, ne postigne go do kraja produžetaka kako bi se izvodili jedanaesterci. Kad je sudija odsvirao kraj, ponovo sam stao skakati od sreće, jer je Van der Sar dobio priliku da se ispravi. Znao sam da je stotinu puta bolji golman od Tafarela i da moj otac nije bio u pravu kad je rekao da će mu Ronaldo prilikom jedanaestaraca moći provući kroz noge i kosilicu a kamoli loptu.

- Dobro, vidjećemo - kazao sam, usisavši u sebe svo samopouzdanje svijeta, tako da Van der Saru u Francuskoj nije ostalo ni zrno.

S nevjericom sam posmatrao proćelavog Tafarela kako slavi skakućući, kao čimpanza, nakon što je odbranio presudni jedanaesterac i odveo Brazil u finale, dok je Van der Sar izgledao kao da mu je neko iščačkao zube kosilicom.

Bio sam toliko razočaran poslije polufinala s Brazilom da sam manje tugovao nego što sam mislio da treba, nakon što su Hrvati u utakmici za treće mjesto preklali holansku lešinu.

Prvenstvo je bilo za mene završeno. Finale sam gledao jednim okom. Nisam ni za kog navijao. Mislio sam da ću za Brazil, ali naljutio me njihov selektor.

Brazilski selektor Zagalo, koji je već tada bio star kao kakav bog, jedva da je tokom prvenstva koristio Denilsona, igrača koji mi se otpočetka neobično svidio zato što je koristio svaki mogući trenutak da napravi neku egzibiciju. Osmogodišnjeg mene je takva Denilsonova tendencija neobično uzbuđivala i nikako nisam shvatao zašto je Zagalo umjesto njega koristio Cezara Sampaja, koji kao da je jedva čekao da se riješi lopte, sve dok nekih desetak godina kasnije nisam shvatio da je Zagalo koristio Sampaja, igrača Yokohame, dok je Sao Paulov Denilson bio, blago rečeno, beskoristan na terenu.

Dok je Sampajo, rješavajući se lopte, onemogućavao sebe da srlja, otvarao prostor svojim igračima, zbunjivao protivnika, dotle je Denilson, želeći zabaviti sebe i (dječačku) publiku, srljao, zadržavao loptu, gubio je često, dozvoljavao protivniku da ga stjera u slijepu ulicu. Dok je Sampajo bio ozbiljan čovjek, građanin, koristan svom okruženju i šefu kao advokat, doktor ili bankar, dotle je Denilson bio pjesnik, beskoristan timu i selektoru, usmjeren na to da ostavi estetski utisak na gledaoca, koji ne može utjecati na rezultat i koji bi, da igra s Denilsonom u ekipi, bio ljut na njega zato što ne dodaje, što gubi lopte i što otvara prostor protivniku za kontranapade. Danas shvatam da je dvjestogodišnji Zagalo bio u pravu misleći različito od ovog osmogodišnjaka: Denilson nije igrao, on se igrao, njegovi su bili dječja posla.

Tad sam, međutim, bio ljut i odlučio sam da neću ni za koga navijati. Ubacio je Zagalo cirkusanta kasnije, ali sve je već bilo riješeno: Zidan je postigao dva gola. Glavom. Vidjevši način na koji Francuska ostvaruje pobjedu, bio sam potpuno razočaran neskladnim razvojem stvarnosti. Kao prvo, ako je kreativni veznjak Zidan već morao postići pogodak, bilo bi normalno da je to učinio iz slobodnog udarca, ili da je naredao nekoliko brazilskih bekova i tehnički preciznim udarcem lobovao Tafarela. Kao drugo, ako je već gol morao biti postignut glavom, onda je logičnije bilo da Zidan centrira iz kornera i da centralni napadač Givarš konačno postigne gol, glavom, što je bila njegova zadaća. Kao treće, nakon što je Zidan postigao svoja dva gola, u centru pažnje je bilo njegovo proćelavo tjeme, koje mi se tad činilo nečim čega bi se mlađahni Zidan svakako morao stidjeti. Riječju, način na koji je Francuska dolazila do pobjede bio je, po mom mišljenju, daleko od idealnog, logičnog.

Trikolorima, međutim, nije bilo stalo do moje idealističke filozofske sheme, pa je Emanuel Pti, najsporiji igrač na terenu, istrčao kontru i postigao gol. Brazilci su se predali. Zatim su plakali, dok su Francuzi slavili, a u mojoj glavi do dan-danas nije prestala trajati svađa između logike i stvarnosti, niti sam uspio spokojno prihvatiti besmislenost Denilsonovog postupanja.

 

e-novine.com

 

Top