EMIR KUSTURICA IZ PARIZA, 1993: RASIMU, MUČENIKU
Istaknuto

10 April 2016

Sve češće u besanim noćima pred mene izlazi jedna slika koju sam ne tako davno vidio na sarajevskom aerodromu.

Čekajući majku ugledao sam veliku grupu ljudi. Među njima isticao se jedan visoki gorštak zaraznog osmijeha. Skidao je ćulah sa glave. Gladio se po ostacima bijele kose, sve dok iz svjetine nije dotrčalo neko dijete i zagrlilo ga. Dedo srećan što je živ, a unuk što mu se dedo vratio iz daleke Meke sa hadžiluka, plakali su zajedno i grabili prema izlazu. Gledao sam za njima – suza mi je krenula niz lice i, kao što nisam tada znao zašto sam zaplakao, ne znam ni danas dok sjedim na amsterdamskom aerodromu.

Četiri godine kasnije sjedim i čekam avion tumarajući svijetom sa svojim novim filmom; nema niti jednog putnika čije lice ne zagledam i upoređujem sa licima voljenih ljudi iz Sarajeva. Jedan mi liči na Mostu, drugi na Hasu, jedan veliki Holandez na Zorana Bilana. Ponovo mi suza krenu; sada iz sasvim drugog razloga. U Amsterdamu sam sreo Rasima iz Lopara. Čovjek rudar koga su četnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali.

U slici sretnog zagrljaja dede i unuka koji se vraća sa velikog putovanja gledao sam radost, a slika Rasima iz Lopara potresla me snagom najjačeg zemljotresa. Tu nema suza, njegovo zbunjeno, blago lice, kao da me još blažim očima pita: Zašto, Emire? Ne mogu da mu odgovorim, samo vidim ispred sebe slike stradalništva Bosne. Najednom, kao kiparske tužne oči, preda mnom skršile su sve moje političke istorijske iluzije. Od tog momenta sve što budem vidio i čuo imaće drugu vrijednost. Pred poštovanim Rasimom odgonetam tajne; rasplićem vlastite misli, baš kao što mi je mati kada sam bio mali rasplitala džemper pred zimu da mi sašije novi.

Pitam se polušapatom kako je bilo moguće da sam svoje djetinjstvo, kulturu kojoj pripadam, gradu koji je moj grad, poistovijetio sa političarima koje ne poštujem, i kako je moguće da nisam reagovao žestinom?

Kada je počeo rat u Bosni moj glas se čuo, ali čini mi se, gubio se u buci stvaranoj sa svih strana, a ja zgađen nad armijom političara sa kojima ne bih dijelio ni kafanu, a kamoli republiku; zgađen nad novinarima koju su kaljali moju familiju, djecu mi nazivali kopiladima, ženu kurvom, pokojnog oca špijunom; ja sam od tih ljudi koju su činili šumu obnevidio; umuknuo i kao kakav Don Kihot nastavio voditi privatni rat, a ljudi u Sarajevu su stradavali iz dana u dan. Da li je moguće da sam zbog ljudi koju su širili laži o vilama, diplomatskim pasošima, potisnuo sliku svoga djetinjstva, svoga grada, voljenih ljudi. Moguće je, evo!

Nije mi bilo dovoljno da gledam CNN, jer ja njima ne vjerujem; niti vjerujem Evropi, jer, kako se vidi, a to sam već pisao, Evropa samo supervizira zločine po Bosni. Trebalo mi je da vidim mučenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim na sve politike i istorije svijeta, trebalo mi je da vidim blage oči koje pitaju; „Zašto Emire?“ i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja može da opravda potkivanje živog čovjeka. To svi znaju; ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni.

I dok tumaram ovim svijetom, bosanske Muslimane ubijaju ne kao sezonske berače pamuka, nego samo zato što su Muslimani. Znam da stradaju i drugi, ali sigurno je, Muslimani najviše. Tumaram tako svijetom, nosim svoj posljednji film sa sobom i čemer u duši.

Pomirem sa smrću govorim i pišem od srca!

 

Emir Kusturica
(Objavljeno u ratnom 'Oslobođenju', 24.3.1993)

Top